Bila namjerna ili slučajna, nedovršenost je vječna tema u arhitekturi i urbanizmu. Zaustavljanje nekog prostornog stanja na putu od ideje do realizacije ujedno znači njegovo produljenje – davanje prilike nedovršenom prostoru da udomi događaj koji će ga sačuvati od zaborava. Kuća Z, ljetnikovac usred polja u Milni na otoku Braču, nije mišljena izvan svojeg topografskog i simboličkog konteksta, pa zato bez njega nikada ni ne može biti uistinu dovršena. Arhitekti Ana Krstulović i Nikola Popić postavili su je u prisan odnos ne samo s voćnjakom, maslinikom i vinogradom, koji je okružuju na površini od preko 5 ha, već i sa suncem, vjetrom i vizurama koje se iz kuće protežu idiličnim otočkim krajolikom sve do horizonta sa svih strana, u kojemu je jedina arhitektonska tvorevina tek mala poljska kamena kućica smještena uz ulaz na parcelu.

Spomenuta kontekstualnost kuće jasno je čitljiva: projektirana je na bazi odignutoj od terena, više praznim, negoli punim. Površina postamenta je oko 1000 m2, od čega je 220 m2 zatvorenog (ostakljenog) prostora, 320 m2 otvorenog natkrivenog, a 420 m2 otvorenog nenatkrivenog, pa je stoga podjela na interijer i eksterijer u ovoj kući gotovo neodrediva. Vertikalne i horizontalne plohe u sirovom betonu prisutne su kako bi nužno štitile korisnike, ali i suptilno strukturirale eksponirani prostor u sekvence bez zidova ili bez krova. Ova kuća putem svojih specifičnih oblikovnih, materijalnih i konstruktivnih rješenja pruža zaklon čovjeku u prirodi i okvir za odvijanje ladanjskog života. No ona ujedno sadrži vlastiti performativni potencijal, jasno vidljiv i zabilježen jednog ljetnog dana kada je grupa mladih umjetnika posjetila zaustavljeno gradilište Kuće Z.

Generalno govoreći, estetika nedovršenog izravno je evidentna uglavnom kod adaptacija graditeljskog nasljeđa, kada se sondiranjem konstrukcije i ljuštenjem slojeva valorizira i izlaže pogledu značajan materijalni svjedok nekog ranijeg vremena, ili kada se spletom okolnosti zaustavi proces neke izvedbe. No rijetko se dogodi da je pažnja posvećena prolaznoj fazi u procesu realizacije građevine, koja će uskoro ustupiti mjesto onoj narednoj. Točka nedovršenosti ove ladanjske kuće, na koju su se prožimanjem kroz različite medije nadovezali performativnim eksperimentom Mišo Komenda (dizajner i glazbenik), Dora Popić (arhitektica i cirkuska umjetnica), Darko Škrobonja (multimedijalni umjetnik) i Ana Krstulović, koautorica arhitektonskog projekta, upravo je ona u kojoj je arhitektura dosegla kapacitet da uspostavi snažan odnos s čovjekom, no onaj koji još uvijek nije povezan sa stanovanjem.